2017-12-08 13:59:40

Put do zvijezda posut je trnjem

   Imam tek trinaest godina, a već sanjam o budućnosti ispunjenoj sretnim zvjezdanim trenucima. Znam i da ću na putu do te sreće puno puta posrnuti i pasti, ali ne znam hoću li se uspjeti podignuti. Toga ljudi u puno slučajeva nisu svjesni i misle da će im sve poći za rukom ako imaju bogatstvo, talent ili samo malo, malo sreće.
   U mom slučaju bogatstva, naravno velikoga, nema u nekakvom materijalnom obliku. Ja svojim bogatstvom smatram svoju obitelj, prijatelje, svoj topli dom i sve lijepe trenutke provedene u njemu. Ja ne vjerujem u sreću i da se sve događa slučajno. Vjerujem da se ciljevi postižu samo stalnim, neprekidnim trudom i upornošću. Moje trnje je upravo ta želja da uvijek budem najbolja, da uvijek postižem najbolje rezultate, što mi ne polazi uvijek za rukom. U tim trenutcima pada i poraza počinjem se osjećati potpuno bezvrijedno i slabo. Ponekad mi postane muka i cijelim mi tijelom prođu trnci popraćeni snažnim valom vrućine. To moje trnje me sprječava na putu do sreće. Ono me zatvara i pokriva nekim velom tame koja me guši, uništava. To trnje me vraća unatrag i zaustavlja moj napredak. Vama se možda to moje trnje ne čini loše ili bolno, ali mene jednostavno vraća i vraća i vraća ponovo do one točke na kojoj sam počela.
   Ponekad poželim da sam ponovo ono maleno dijete koje bezbrižno živi i razvija se, a ponekad poželim da sve ovo završi. Da ta želja umre u meni i samo nestane.
   Ali što onda? Ona je već postala dio mene. Ne, nije niti dio, ona je obuzela svu moju osobnost, potpuno me promijenila.
   Znam da sam jača od svoga trnja. Znam da ću i uz njega u svom životu uspjeti, jer svatko životu proživi barem jedan zvjezdani trenutak. Možda se onda ili oženi, možda dobije djecu, unuka, praunuka, a možda osvoji razne medalje i nagrade. Možda će netko baš odlazak s ovoga svijeta smatrati tim trenutkom. Po mom mišljenju to je taj trenutak kada naša duša ugleda novi svijet u potpuno novom svjetlu. Jer upravo za taj trenutak svi mi živimo i na njega se oslanjamo. Živimo da bismo se ponovo rodili, preobrazili u osobe koje vole i opraštaju. Osobe koje na svoj novi svijet paze i čuvaju ga upravo kao svoje dijete, koje živi bezbrižno jer zna da su oni tu za njega.
   Moj najsretniji trenutak bit će kada jednoga dana sjednem  među svoju sretnu obitelj koja živi u miru. Obitelj koja ne mari za zlato, bogatstvo već obitelj koja baš to predstavlja i koja moj život ispunjava. Obitelj koja će me se sjećati kada jednog dana padnem i ne budem se mogla podići.


Mirna Vrandečić, 7. b

 


Osnovna škola Vjekoslav Parać Solin